English
U posljednjih 10 godina svugdje u svijetu, pa i na Balkanu, bilježi se stalan porast prodaje kupovne vode u plastičnim spremnicima ili bocama, a to prvenstveno treba zahvaliti moći reklama i trikovima proizvođača koji su uspjeli nametnuti mišljenje da je takva voda prirodnija, pa samim time i kvalitetnija.
No, nije baš tako – tvrde stručnjaci. Naime, voda u vodovodima, odnosno ona koju točimo iz slavine nalazi se pod državnom regulacijom, stoga se njena kvaliteta često kontrolira. To se osobito odnosi na one zemlje koje se mogu ponositi velikim količinama pitke vode, a u njih spadaju i zemlje Balkana, mađu kojima je Hrvatska po tome treća u Europi. Osim toga, zemlje Balkana su i među malobrojnim zemljama koje svojim građanima sustavom javne vodoopskrbe jamče i osiguravaju pitku vodu. Najjeftiniji pogon za crpljenje i flaširanje vode navodno stoji oko dva milijuna eura, a ozbiljnije proizvodnje nema bez najmanje 20 milijuna eura. U konačnici, njihovim vlasnicima profit je zarada na vodi u bočici, a najveći je problem to što njihov proizvod nema stvarnu kontrolu.
Lošija kvaliteta flaširane vode
Kupovanje vode u bocama smatra se suvišnim zbog kvalitete jednake ili niže nego kod vode iz vodovoda, kao i zbog otapanja toksina iz ambalaže, što šteti zdravlju. Većina flaširanih voda prolazi neke procese prije stavljanja u bočicu – uključujući i one kemijske, kako bi imala što dulji rok trajanja. U usporedbi s onima iz slavine, njihova je kvaliteta niža, tvrde stručnjaci. Osim toga, nakon što se boca s vodom otvori, ne postoji način da ostane sterilna te se mora upotrijebiti u vrlo kratkom roku, a da ne spominjemo činjenicu kako je njena cijena oko 400 puta veća nego vode iz slavine. Unatoč trendu recikliranja, i dalje se čak trećina plastične ambalaže u svijetu i dalje ne reciklira. Tako plastične boce vode lako postaju otpad i u konačnici zagađuju planet.